Krenulo je odbrojavanje do dizanja zavjese na 65. izdanje Internacionalnog teatarskog festival MESS koji počinje 4. oktobra u Sarajevu. Sve ono što je tim okupljen oko MESS-a, na čelu s direktorom Nihadom Kreševljakovićem, radio od kada je spuštena zavjesa na 64. izdanje sada izlazi na vidjelo.
Ususret festivalu Kreševljaković je dao veliki intervju za Raport u kojem je govorio o svijetu u kojem živimo, teatru, mladima, politici, Sarajevu, Palestini… A, naravno, krenuli smo od MESS-a.
“Ovogodišnji, 65. Internacionalni teatarski festival MESS održava se od 4. do 11. oktobra u Sarajevu, donoseći devet predstava glavnog programa iz Španije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Belgije, Rumunije, Litvanije i BiH. Festival otvara španska predstava „Thauma“, a zatvara belgijska plesna trupa Ultima Vez sa predstavom „Praznina“.
Među gostima su i istaknuta rediteljska imena iz regije, uključujući Oskarasa Koršunovasa sa predstavom „Svetica“. Iz Crne Gore dolazi nam Boris Liješević sa predstavom „Naličje“, iz Hrvatske Borut Šeparović sa „Zakon kopačke“, a pored predstava Selme Spahić „Svije i sve u njemu“ i Blanka Kokana Mladenovića, iz Slovenije nam dolazi plesno-teatarska interpretacija „Hemoneve Knjge mojih života“ u režiji Ivane Đilas, a iz Rumunije teatarska izvedba filmskog remek-djela Andreja Tarkovskog „Ogledalo“ u režiji Bulenta Ozdila. Pored glavnog programa, festival predstavlja i Mali MESS koji je fokusiran ove godine na tinejdžere, te programi OFF MESS i Dramadžiluk, te predstava „Puls“ Erina Brave kao dio All Inclusive programa. Mali MESS ove godine donosi tri predstave za tinejdžere koje se bave problemima odrastanja i vršnjačkog nasilja, te pružaju prostor za razgovor i razumijevanje mladih. Vizuelni identitet festivala kreirala je “Fabrika” Sarajevo, a tematika plakata i programa reflektuje savremene društvene izazove u kontekstu situacije u svijetu u kome živimo, a primarno ravnodušnost prema realnosti, te utjecaj društvenih mreža i lažne realnosti na sve nas”, ističe Kreševljaković na početku.
Jeste li Vi od onih koji mnogo toga završavaju pet do 12 ili je već uglavnom sve posloženo?
Mislim da se u slučaju ovakvih festivala, a pogotovo u uvjetima gdje veliki dio stvari ne ovisi u potpunosti od nas, bilo da se radi o nekim tehničkim elementima ili finansijskim razlozima, nemoguće predvidjeti sve i biti u potpunosti siguran da je sve spremno. Jedna od glavnih karakteristika rada na festivalu je sposobnost predviđanja problema i brzine da nastali problem riješi. Stoga mi jesmo spremili sve što je u našoj moći, ali do kraja festivala nikad ne možete biti sigurni da će sve ići onako kako ste zamislili.
Kolika je odgovornost na Vama kao direktoru pripremati festival u vremenu, kao što ste i najavili, društvenih mreža, kao i u vremenu Gaze, Ukrajine i svega što se dešava u regionu?
Mislim da dosta ljudi dijeli moj osjećaj, a to je neko propitivanje smisla svega što radimo dok svjedočimo jednoj nevjerovatnoj brutalnosti i hipokriziji svijeta u kome živimo. Psihopate koje odlučuju o sudbini miliona ljudi širom svijeta, a posebno o budućnosti djece, guraju svijet u ambis, za koji vjerujem da ćemo svi jednog dana osjećati stid zbog naše šutnje, pasivnosti i ravnodušnosti. I kao čovjek i kao direktor festivala osjećam veliku odgovornost da kroz umjetnost budemo glas protiv brutalnosti i nepravde u svijetu, kao i kod nas. Realnost u kojoj živimo užasom nadmašuje horor film. Svjedočimo pomahnitalim političarima, sukobima i hipokriziji, a šutnja i konformizam često su veća opasnost od samog zla.
Premda se predstave koje će publika gledati ne bave time direktno, one zaista pozivaju na propitivanje vlastitog pogleda na svijet i sliku samih sebe u tom svijetu. Upravo ta reakcija umjetnika, intelektualaca i običnih ljudi u ključnim trenucima oblikuje našu kolektivnu savjest, oblikujući put društva, bilo da ga vodi ka napretku ili nazadovanju. Ovakvi historijski trenuci su neka vrsta testa našeg kolektivnog karaktera, ili neka vrsta sistematskog pregleda društvene savjesti koja nam otkriva i naše slabosti, ali i mogućnosti da se oporavimo ili postanemo bolji.
Posebno mjesto u ovogodišnjem MESS-u imaju tinejdžeri. Koliko je danas u vremenu već spomenutih društvenih mreža teatar za njih zanimljiv?
Ono što znamo je da su mladi i tinejdžeri veoma važna ciljna grupa našeg festivala i od pokretanja Malog MESS-a nastojimo upravo prepoznati koji su najbolji načini da uspostavimo dijalog sa njima i da ih uvjerimo u važnost teatra. Bez obzira na veliki utjecaj društvenih mreža na sve nas, a posebno na tinejdžere koji praktično od rođenja dijelom tog prostora, i dalje je procenat i mladih i starijih koje zanima teatar manje-više isti. Ne možemo reći da je teatar bio sastavnim dijelom odrastanja generacija koje su živjele u doba prije pojave društvenih mreža, već se i tada nastojalo privući mlade u teatar. Kada govorimo o ovogodišnjem programu, treba reći da program jeste za tinejdžere, ali da preporučujemo i njihovim roditeljima da skupa sa njima pogledaju ove predstave.
Koliko se čuje riječ umjetnosti u svijetu, koji proživljava dramatične trenutke?
U današnjim društvima umjetnost, kao i politika, nerijetko su podređene ekonomskim i korporativnim interesima, što umanjuje prostor za javni dijalog o kulturnim i društvenim pitanjima. Umjetnost, kada to zaista želi, uvijek pronađe način da se čuje i to je ono što se od nje očekuje u dramatičnim trenucima. Tužno je vidjeti kako neki umjetnici, čak i oni veliki, zbog komfora, straha ili drugih razloga biraju šutnju. S druge strane, glas onih koji se ne boje biti smatrani čak i histeričnima pokazuje da društvo još uvijek može prepoznati i braniti ono što je ispravno.
Koja je najneočekivanija reakcija publike koju ste doživjeli?
Publika je aktivni učesnik u teatarskom iskustvu, a njene reakcije služe kao ogledalo našeg rada; svaka reakcija, pozitivna ili negativna, pokazatelj je živog dijaloga između scene i gledališta. Mi uvijek ponavljamo kako MESS ima posebnu publiku, čak nekad i strogu, ali dobronamjernu i objektivnu. Sjećam se, nakon rata, na prvim festivalima kako je publika na temu rata pri prvom znaku odustajanja od njihovog autentičnog iskustva masovno znala napustiti teatar. Jednom se desilo da je nakon prvih 20 minuta više od pola sale izašlo. Bilo je to neprijatno iskustvo, ali i razumljivo. Upravo ta angažovana publika činila je naš festival posebnim i dragim iskustvom našim gostima, a zbog kojeg su se rado vraćali MESS-u.
Je li Sarajevo gdje je nekad bilo?
Ne znam baš šta mislite pod ovim, ali ako se radi o onoj priči kako Sarajevo više nije ono kakvo je nekad bilo, s prizvukom neke negativnosti, ta priča je meni ne samo blago iritantna već sam siguran da je stopostotno besmislena. Naime, niko od nas, pa samim tim ni prostori u kojima živimo, nisu što su nekad bili, niti postoje prostori koji se ne mijenjaju. Mijenjaju se i pećine u kojima su nekad ljudi živjeli pretvarajući se u turističke atrakcije, a kamo li gradovi. Ako me ipak pitate kakvo je mišljenje o Sarajevu, oduvijek smatram da je Sarajevo grad specifičnog potencijala, ali koji radi na nekih 30% i da postoji još jako puno stvari koje bi se mogle promijeniti, a prevashodno tu mislim na stvari koje su povezane sa edukacijom u smislu shvatanja vrijednosti kolektivne svijesti o unapređenju prostora i međuljudskih odnosa. Opet, ni to nije samo karakteristika ovog, već bilo kojeg grada na svijetu. Ako me pitate opet volim li Sarajevo – volim.
Kakva je budućnost MESS-a i uopće umjetničkih projekata kod nas?
Umjetnost je bila i bit će refleksija prostora i vremena i ona će kao takva reflektirati našu društvenu realnost. Što se tiče budućnosti institucija poput MESS-a, to opet zavisi od političkih i kulturnih strategija onih koji odlučuju o njima.
Bili ste nedavno na festivalu u Veneciji, pa bih Vas pitala koliko smo mi daleko ili blizu od savremenog svijeta koji nam je blizu, a ipak nekada izgledao poprilično udaljen?
