U Bosni i Hercegovini, iako je zdravstveno osiguranje obavezno i pokriva određeni dio troškova za lijekove, mnogi građani i dalje snose značajne lične troškove. Ovo je naročito izraženo kod lijekova koji nisu na listama koje finansiraju Fondovi zdravstvenog osiguranja, kao i kod dodataka prehrani i vitamina koji gotovo nikada nisu pokriveni.
Troškovi lijekova i dodataka predstavljaju veliki finansijski teret, naročito za osobe sa hroničnim bolestima koje zahtijevaju dugotrajnu terapiju. S obzirom na prosječne plaće koje su relativno niske, često se dešava da ljudi moraju odricati se drugih životnih potreba kako bi obezbijedili potrebne lijekove.
Neujednačenost u sistemu dodatno pogoršava situaciju. Različiti entiteti i kantoni imaju različite liste lijekova i pravila, pa se pacijenti u nekim dijelovima zemlje suočavaju sa otežanim pristupom adekvatnoj terapiji. Također, suplementi i vitamini, koji su često neophodni za potpuni oporavak ili podršku organizmu, nisu finansirani iz osiguranja, pa pacijenti te troškove snose iz vlastitog džepa.
Posljedice ovog sistema su ozbiljne, neki pacijenti odustaju od terapije zbog visokih cijena, što može dovesti do pogoršanja zdravstvenog stanja. Porodice često traže dodatna zaduženja ili smanjuju druge troškove kako bi platile neophodne lijekove. U pojedinim slučajevima, ljudi se oslanjaju na humanitarne organizacije ili donacije.
Sistem zdravstvenog osiguranja, iako ključan, ne uspijeva u potpunosti da prati rast cijena lijekova i da osigura dostupnost svih neophodnih terapija na vrijeme. Problemi sa listama čekanja, birokratija i kašnjenja u nabavci lijekova dodatno otežavaju situaciju.
Zaključno, iako zdravstveno osiguranje pruža osnovnu zaštitu, troškovi lijekova i dodataka predstavljaju ozbiljan ekonomski problem za mnoge građane BiH, koji utiče kako na njihov kvalitet života, tako i na ukupnu zdravstvenu zaštitu u zemlji.
Alma Stefanišin, predsjednica Udruženja Snaga kaže da pacijenti nisu zaštićeni dovoljno.
“Kao pacijenti u Bosni i Hercegovini, svakodnevno osjećamo da nas sistem zdravstvenog osiguranja ne štiti dovoljno od ličnih troškova. Na papiru postoje liste lijekova, refundacije i različiti mehanizmi, ali u stvarnosti to ne znači da smo zaštićeni. Lijekovi sa lista često nedostaju, moderne terapije se uopće ne nalaze u sistemu, a procedure za refundaciju su složene i pokrivaju tek dio troškova. Na kraju, najveći teret ponovo pada na pacijenta i njegovu porodicu. Poseban problem je što se prava pacijenata razlikuju od kantona do kantona. U jednom kantonu lijek može biti besplatan, dok u drugom pacijent mora sam snositi cijeli trošak. Tako se pravo na liječenje pretvara u privilegiju koja zavisi od adrese stanovanja i platežne moći. To je nepravedno i diskriminirajuće”, kaže Stefanišin.
Prema njenim riječima, stvari su posebno otežane hroničnim bolesnicima.
“Za hronične bolesnike, a naročito nas s reumatološkim bolestima, ovo predstavlja ogroman udarac. Biološke terapije i drugi savremeni lijekovi, koji mogu značiti razliku između invaliditeta i normalnog života, kod nas se teško ili nikako ne mogu dobiti na teret osiguranja. Čak i kada se uvrste na listu, često postoje liste čekanja ili ograničene kvote koje mnoge ostavljaju bez pravovremene terapije. Moram pohvaliti poduhvat ZZOKS koji je omogućio “poseban program” liječenja Reumatoloskih pacijenata i omogućio da se 250 pacijenata liječi savremenom terapijom. Ostali kantoni imaju mali broj dostupnih terapija (koji nije dovoljan), za sada se susrećemo sa najvećim problemom a to je SBK koji do sad ne odobrava biološku terapiju oboljelim. Naš glas nije samo glas reumatoloških pacijenata – to je glas svih oboljelih u Federaciji BiH koji svakodnevno plaćaju visoku cijenu nedostatka sistemskih rješenja. Tražimo jednak, pravedan i dostupan zdravstveni sistem koji će nas stvarno štititi od ličnih troškova i koji će omogućiti da pravo na zdravlje bude jednako za sve, a ne samo za privilegovane”, naglasilj e za Raport Stefanišin.
Bosna i Hercegovina formalno ima javni zdravstveni sistem koji bi trebao biti dostupan svim građanima, ali stvarnost u ordinacijama i bolnicama često pokazuje drugačiju sliku.
Iako većina zaposlenih redovno uplaćuje doprinose za zdravstvo, liječenje u praksi nerijetko postaje ozbiljan finansijski teret za građane. Pregled kod specijaliste u privatnoj ordinaciji košta između 50 i 100 KM, dok snimanja poput CT-a ili magnetne rezonance dostižu i do 500 KM ako se rade privatno, zbog višemjesečnih čekanja u javnom zdravstvu.
Hronični bolesnici nerijetko svaki mjesec izdvajaju i stotine KM za lijekove koji nisu pokriveni osnovnom listom.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, građani BiH iz svog džepa plaćaju oko 40 posto ukupnih zdravstvenih troškova, što je znatno više nego u većini evropskih zemalja. Iako formalno osigurani, građani praktično finansiraju skoro polovinu troškova liječenja. Dugi redovi i spori termini u domovima zdravlja i bolnicama glavni su razlozi zbog kojih se sve više ljudi odlučuje za privatne klinike. Mnogi jednostavno ne mogu sebi priuštiti da čekaju mjesecima, jer im zdravlje ne dozvoljava to luksuziranje.
Stručnjaci upozoravaju da je stanje neodrživo i da su nužne hitne reforme. Digitalizacija zdravstvenog sistema, veća transparentnost u trošenju javnog novca, kontrola cijena lijekova i jačanje primarne zdravstvene zaštite samo su neki od prijedloga koji se već godinama ponavljaju, ali bez konkretne realizacije.
