Iako ga mnogi smatraju jednim od najboljih glumaca svoje generacije, teško je zamisliti da Cilliana Murphyja u stvarnom životu išta može uznemiriti. Na prvi pogled sramežljiv i istovremeno “cool”, često ostavlja dojam ravnodušnosti izvan filmskog seta. Upravo zato mnogima je teško zamisliti priču o njemu kako se maskira za Noć vještica i ide od kuće do kuće. Umjesto toga, svoje mladenačke dane provodio je uz horor filmove, a taj ritual slučajno ga je doveo do filma koji mu je obilježio život.
U videoteci je jednom tražio prikladan horor, a vlasnik mu je dao film Strašilo (Scarecrow), misleći da je riječ o hororu. “Uzeli smo ga i ispostavilo se da je to drama iz 1972. – a ne horor – koju je režirao Jerry Schatzberg s Al Pacinom i Geneom Hackmanom”, prisjetio se Murphy, prenosi Far Out Magazine. Iako nije bio horor, zajedno s bratom pogledao ga je do kraja i doživio glumačku lekciju od Pacina i Hackmana.
“Oni koji poznaju film znaju da je to svojevrsni ‘road movie’, o dvojici tipova koji putuju Amerikom, i zapravo je riječ o ljubavnoj priči, platonskoj ljubavnoj priči između dva autsajdera, dva usamljenika”, objasnio je Murphy.
Dodao je: “Uglavnom, ostavio je značajan dojam na mene u toj dobi i bio sam stvarno pogođen izvedbama, pa mislim da je to nešto pokrenulo u mojoj glavi. Iako se ozbiljno nisam počeo baviti filmom sve do sredine dvadesetih, to je film koji stalno iznova gledam, film koji dajem prijateljima glumcima i rediteljima koji ga možda još nisu pogledali i mislim da je to možda jedan od mojih najdražih filmova.”
Danas se taj film često spominje kao jedno od najpodcjenjenijih Pacinovih ostvarenja. Iako je Pacino kasnije gradio karijeru na velikim ulogama, Strašilo je ostao primjer suptilnijeg pristupa koji se oslanjao na čistoću i jednostavnost glumačkog izraza.
Upravo to iskustvo ostalo je Murphyju važno i u trenutku kada je i sam došao do vrhunca karijere, s Oscarom u rukama i pritiskom Hollywooda, jer podsjeća da je srž glume uvijek u ljudskosti i iskrenosti.
