Tokom posljednje decenije, Sjeverna Koreja se aktivno digitalizuje. Kompjuterska oprema, intranet, pa i čak internet polako postaju široko rasprostranjeni u ovoj zatvorenoj zemlji.
Međutim, sve ovo se dešava uz strog nadzor države, uz niz ograničenja i pravila koja se moraju poštovati.
Najbolji primjer toga jeste da je pristup internetu moguć samo uz posebno odobrenje i pod nadzorom posmatrača, a spisak sajtova koje je moguće posjetiti je strogo ograničen. Stanovnici zemlje ne smiju znati ništa o životu u inostranstvu osim onoga što kažu zvanični izvori.
Kako je Sjeverna Koreja najzatvorenija zemlja na svijetu, skoro je nemoguće dobiti tačnu i jasnu sliku o tome kako u njoj živi 26 miliona ljudi. Sve informacije o životu u Sjevernoj Koreji zasnovane su na pričama izbjeglica i turista koji su je posjetili.
Prema različitim izvorima, samo nekoliko hiljada privilegovanih članova društva ima slobodan pristup internetu, kao i mogućnost povezivanja svojih telefona na 3G mrežu. Suprotno, turistima koji posjete ovu zemlju pristup internetu jeste omogućen, ali ne i sjevernokorejskom intranetu, o čemu će biti riječi kasnije.
Ostali Sjevernokorejci nemaju pristup globalnoj mreži. Zapravo, kako tvrdi organizacija Pscore, da bi se dobio pristup internetu, potrebno je dobiti dozvolu koju potpisuje nekoliko službenih lica. Kako bi se podnio zahtjev, osoba mora da potvrdi svoj identitet, status, kao i da obrazloži zašto joj je potreban internet. Procedura može trajati do godinu dana.
Samo neke institucije u Pjongjangu, kao što su velike biblioteke i univerziteti, povezane su sa globalnom mrežom. Tokom sesije korištenja, pored korisnika uvijek se nalaze posmatrač i predstavnik državne bezbjednosti koji prate njegove aktivnosti. Tvrdi se da se ekran “zamrzava” na svakih 5 minuta kako bi posmatrač potvrdio svoje prisustvo.
Svaki korak mora biti usklađen sa posmatračem kako korisnik ne bi slučajno pristupio “neprijateljskim” resursima. Zapravo, na internetu je uglavnom moguće pristupiti samo bazama podataka, kao što su naučni članci, recepti za kuhanje itd, a sve aktivnosti koje korisnik obavlja na mreži bilježi poseban software.
Zato lokalni stanovnici čak i ne znaju za postojanje stranica kao što su Google, YouTube ili Facebook. Ipak, interesantno je da se na univerzitetima predaju osnove korištenja interneta, ali studenti stiču samo teorijsko znanje i na osnovu njega polažu ispit.
Broj pametnih telefona među stanovnicima Sjeverne Koreje je u porastu, a u zemlji od 2008. godine postoji 3G mreža. Brzina prenosa podataka je ograničena, operativni sistem dozvoljava gledanje samo sadržaja odobrenog od strane vlade, dok uređaj na svakih nekoliko minuta pravi snimke ekrana.
Sami telefoni dozvoljavaju razgovore i razmjenu poruka isključivo u domaćem saobraćaju. Takođe je moguće pristupiti intranetu, čiji tok podataka kontrolišu službenici čiji je posao da do stanovnika stignu samo informacije odobrene od strane države.
Prije nekoliko godina, lista sjevernokorejskih veb-sajtova sadržala je samo oko 20-30 destinacija. Sada ih ima više od sto. Među njima su sajtovi sa informacijama o vremenu, receptima za kuvanje, novinske agencije itd. Međutim, svi oni su u potpunosti u vlasništvu države.
Specifičnost svih ovih stranica je da ne sadrže gotovo nikakve informacije o svijetu izvan Sjeverne Koreje, kao da on uopšte ne postoji.
Dok slobodan pristup globalnoj mreži imaju samo predstavnici elite bliski porodici lidera zemlje, ostali građani Sjeverne Koreje na raspolaganju imaju intranet platformu “Kwangmyong” kojoj se može pristupiti sa računara i telefona. Njeni korisnici mogu posjećivati državne informativne portale, sajtove osiguranja, a mogu čak i da gledaju film ili da svojoj djeci puste crtani.
Prema nekim navodima, mreža sadrži čak i platformu za upoznavanje, oglasne table i online igre. Društvenih mreža nema, ali je moguće razmjenjivati poruke putem elektronske pošte.
Postoje informacije da korisnici mreže odnedavno mogu obavljati online kupovinu, kao i da za telefone postoje čak i specijalne aplikacije. Slične usluge su posebno popularne među mladima.
Kao što se može vidjeti, uprkos digitalizaciji, vlada je preduzela sve potrebne mjere kako bi osigurala da Sjeverna Koreja ostane zatvorena kao i prije. Međutim, neki ljudi i dalje nalaze način da pristupe stranom sadržaju.
Posljednjih godina se u Sjevernoj Koreji sve češće krijumčare snimci južnokorejskih TV emisija, serija i drugog sadržaja na diskovima i fleš memorijama. Krijumčarenje cvjeta uprkos strogom zakonu, prema kojem krijumčar može dobiti ozbiljnu kaznu, uključujući smrtnu.
Na primjer, 2021. godine je prijavljeno da je muškarac, koji je prokrijumčario TV seriju “Squid Game”, osuđen na smrt. Ozbiljna kazna čeka i one koji gledaju zabranjeni sadržaj, jer većina izbjeglica kaže da je upravo zbog njega donijela odluku da pobjegne iz zemlje.
