U saradnji sa izdavačkom kućom “Buybook” Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo odlomak iz knjige “Limited edition”, čiji je autor Kruno Lokotar.
Nedjelja, 7. 8. 2022., Daruvar
Tek danas sam došao u Daruvar na duže, ove godine neobično kasno za moje sezonske običaje i selidbe. Sretan sam čovjek, kažem to zato što mi život omogućuje da izbliza, rukom po obrazu, ovdje dotaknem nostalgiju i melankoliju.
Iza kuće je veliki, nekada vrt koji smo zvali bašta, sada voćnjak. Premda je suša spalila travu i mlađe nasade, recimo maline koje sam proljetos zasadio na žice na kojima sam im čak oblikovao i žičani violinski ključ da bolje rode na svom crtovlju, voćke su rodne, sve vri. Ono malo proljetne kiše palo je u pravo vrijeme za vegetacijski pubertet. Jabuka, koja mi hlad znači, a bogami i sok ako je stignem obrati, narasla je gigantski. Mjerim joj kupolu krošnje koracima, zaustavljam se nakon devet dugih koraka, devet metara, udaljenosti od lopte do živog zida. Krošnju doživljavam kao zrcalni korijen, kao korijen pušten u nebo, kao sporu obrnutu munju, pa zamišljam koliko li je tek široko i duboko isvrdlala gustu zemlju.
Rodila je kako dugo već nije, preciznije, otkada joj je težina uroda prije nekoliko godina polomila grane. Gdje god da grana pukne ili napukne, pa kada kroz koru sine svjetla srž, pomislim da je pukla u zglobu, ne znam zašto. Nakon takvog poloma osakaćenu drvetu treba koja godina da se oporavi. Vrlina je sredina između ekstrema, uvijek se sjetim Aristotela i ignoriram činjenicu što je on mislio na etiku. Nadarenost je kažnjiva, priroda to pokazuje, a društvo potvrđuje ostracizmom, eksces, taj dobrodošli višak vrline često se proziva ohološću, nekada prema oholosti i vodi. Uspjeh mijenja obrasce i unosi nemir u zajednicu, heroji nisu dobrodošli mimo krajnje zaoštrene situacije. Slično, od velikog uroda pucaju grane, ni kolektivna infrastruktura ni ukupni resursi ne mogu podržati hiperprodukciju. Skicu ekološke katastrofe odavno nam je nekorumpirana priroda nacrtala, ali gramzivost je zauvijek slijepa i izuzima se iz univerzalnosti. Prirodu mi je ipak i svakako lakše razumjeti nego društvo. Priroda je okrutna, društvo takvo ne bi smjelo biti. Kad new ageri kažu da žive po prirodnim načelima ja bih ih interventno zatvorio jer su prijetnja za društvo.
Lani sam morao jabuci odrezati dosta grana. Naime, u spavaću sobu je počeo prodirati zvuk s tavana, iz mističnog dijela kuće. Kompozicije koje su se na mahove javljale bile su nepredvidljive pa valjda zato i prijeteće, nikakav uzorak nisam mogao dokučiti, ponavljanje, melodiju, pravilnost, slušao sam ih iz kreveta, u kutiji sobe, na pojačalu zidova. Mraka ni duhova se ne bojim. Baki je pokojni deda govorio da će doći kada zasvira zlatna truba. Mama je noću povremeno viđala tatu, ali se nije bojala, bili smo dobri, govorila je. Sjetio sam se i šišmiša čiji sitni kosturi, kao od šibica, mora da su i danas u zidovima. Naime, davno već to bje, prije nego što je kuća dobila fasadu, kad su se nastanili između bloketa. Izlijetali su predvečer iz zidova, akrobatski letjeli i obrušavali se na nešto nama nevidljivo. Stari je promatrao šišmiše, locirao ih, popeo se jednog popodneva na ljestve dok je sunce bilo još visoko, a oni uspavani, pa onda sve te rupe začepio drvenim umetcima. Njihova agonija bila je bešumna.
Što to grebe i reži s tavana dokučio sam kada je vjetar zalupio prozor, dok sam još napet bdio uz knjigu: grane jabuke nasrnule su na krov od valovitog salonita.
Pokrenute vjetrom, greble su po krovu svim svojim sredstvima, lišćem kao metlicama, plodovima koji bi se znali i odlomiti i zakotrljati do oluka, grančicama. Tada je nemir minuo, svjetlo sam mogao ugasiti i pokušati zaspati. Zbog te etide za krošnju, vjetar i salonit postojala je ploča. Kad se to dogodi, kada voda počne prvo iscrtavati mrlje na stropu, akvarelne oblake, pa bijelo kapati i nadimati kreč, civilizaciji je kraj, vratili smo se u jaslice čovječanstva u kojima rastu stalaktiti i stalagmiti. Kuća u kojoj pada kiša obično još miriše na zgarište, barem u mojim nosnicama. Odluka o rezanju tih glazbeno pretencioznih grana nije bila laka, ali nisam imao izbora. Moćne, najveće, one koje su se uzdigle nad krov katnice odrezane su lani u kasnu jesen, pa njihove lešine odvučene na hrpu za paljenje koju zovem, futuristički zagledan u njezin skori potencijal, lomačom.
Jabuka je, da kompenzira počinjenu joj štetu, u proljeće ove godine produžila već pod riskantnim kutom izraslu bočnu granu, gotovo vodoravno, daleko, do posljednjeg sunčeva traka koji se probija u procijepu između dvije zgrade, stare i nove kuće. I onda se još cijela krošnja osula plodovima. Ali prebrzo je izrasla ta nova grana, kao pubertetlija, daleko se odmetnula i nakitila kao jelka, i dogodilo se ono što nije bilo teško i nikako lišeno mučnine predvidjeti još u lipnju − grana je napukla. Sada se klonulim grančicama i lišćem oslanja o travu, a tetive joj vire iz mjesta otvorenog prijeloma i nedovršene se jabuke na njoj zgrušavaju. Izgledaju kao jivaro glave.
Sutra ću uzeti ljestve, uspeti se do tih dva i pol metra visine gdje je grana prepukla do polovice i prepiliti je u nekoliko poteza. Kada je prepilim, olakšani će dio sunuti uvis, pazit ću da me ne zakači i ne katapultira s ljestava. Veliku, tešku granu s okusom nedozrela voća odvući ću na lomaču, možda ću je morati prethodno razrezati na nekoliko manjih. Putom do lomače od povlačenja po prosijedoj će travi otpadati plodovi i ostaviti široku stazu posipanu smežuranim jabučicama. Pokupit ću ih u plave plastične kante i istresti na mjesto za đubre u dnu vrta, pored komposta, da ga ne zakisele.
Idućeg proljeća natočit ću si rakiju i gledati kako na batrljku grane niču prsti koji će prerasti u ruku, opet pruženu suncu, kako će rasti novi hlad ispod krošnje. Pila će mirovati na zidu u garaži, oštra i odmorna, obješena, sjajna i u polumraku.
