U poslijeratnoj Srebrenici i gradu koji tiho propada, rijetki su oni koji ne snose, nikakvu odgovornost za umiranje nekada jedne od najbogatijih čaršija u bivšoj zemlji.
Najmanju odgovornost snose Srebreničani, čije su kuće prazne, a dvorišta zarasla, i koji svoje godišnje odmore, umjesto u rodnom kraju, provode po raznim svijetskim destinacijama.
Iz godine u godinu, Srebrenica je u fokusu javnosti 11. jula i tada se sjeća cijeli svijet. Već 12. jula, preživjele žrtve genocida, koje su se vratile u Srebrenicu, ostaju same, napuštene i zaboravljene.
Civilizacijska grehota, napravljena Srebrenici i njenim stanovnicima nikoga ne zanima i ne opterećuje, a ponajmanje, one koji se godinama prenemažu od ,”brige” i “patriotizma”, za ovo malo zemlje.
Oni se posebno brinu, iz udobnih fotelja, iz gradova Federacije BiH, pa i dalekog svijeta.
U Srebrenici i manjem bh. entitetu doskora se, javno, negirao genocid, a ni danas se ne priznaje.
Sudski procesi, koji se vode pred državnim Sudom protiv Vojina Pavlovića, predsjednika Udruženja Istočna alternativa iz Bratunca, na ovim prostorima prekinulo je javno negiranje ali suštinskih promjena, neće biti još zadugo.
Mnogo je onih koji su obnašali određene društvene uloge u Srebrenici u ratnom periodu, i još uvijek obnašaju, a koje uloge su imali u genocidu, pravosuđe nikada nije ispitalo.
Stalne međunacionalne tenzije, koje uglavnom proizvode određeni centri moći, i neizvjesnost, učinile su ovu sredinu izuzetno teškom za život.
Žrtve genocida, Bošnjaci, pa i Srbi koji nisu po mjeri režima, prepušteni su sami sebi i milosti ili nemilosti politici, policiji i pravosuđu.
Pogrešni prioriteti i ulaganja te podrška povratnicima, koju godinama provode institucije sistema iz Federacije BiH, dovela je do toga da niti jedna fabrika nije otvorena, radna mjesta nisu osigurana, ali su poljoprivredni alati i mehanizacija punili stupce oglasa za prodaju.
Izostanak kontrole i sankcije za zloupotrebu, stvorile su praksu da je sve dozvoljeno u Srebrenici. Pa i prodavati donacije, a ne odgovarati. Stranačke donacije stvorile su nepravdu i nezadovoljstvo.
Međunarodna pomoć i podrška najbolje se ogleda u činjenici da ni zaposlenici kancelarije OSCE-a ne žive u Srebrenici, nego svako jutro iz Zvornika i ostalih općina i gradova, putuju do posla.
Težak položaj ovdašnjih stanovnika nikoga ne zabrinjava.
Najteži položaj imaju Bošnjaci, jer nemaju nikakvu institucionalnu sigurnost ni podršku. Bošnjaci već odavno nisu nikakav politički faktor, što potvrđuju i odluke koje se često donose u vlasti na štetu naroda.
Josip Broz Tito protjeran je sa ulica Srebrenice, a sada neke ulice na području Srebrenice, nose nazive četničkih velikana.
Bosanski jezik se ne priznaje, već ga vlasti ovog entiteta, nazivaju prema njihovoj mjeri.
Na svakom koraku, krše se ljudska prava a “,zaštitnici”, su odavno, kada su prestala strana ulaganja, pobjegli iz Srebrenice.
Težak život i ekonomski položaj zadesio je sve stanovnike Srebrenice i ljudi koji žive u njoj mnogima su teret.
U Srebrenici više nema povratka, on je završen. U ovom gradu, treba zaustaviti dalje iseljavanje, više se boriti za žive i život. U protivnom, 11. juli neće imati ko organizirati ni obilježavati.
