Vrijeme je neprijatelj, jer najteže je porodici reći da još uvijek, 30 godina nakon genocida u Srebrenici, nisu pronađeni posmrtni ostaci njihovog člana, kazala je glasnogovornica Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INOBiH) Emza Fazlić.
“Još uvijek tražimo oko 1.000 žrtava genocida u Srebrenici.
Mi ne odustajemo od ovog procesa, a ni od porodica koje još uvijek traže svoje najmilije”, poručila je, govoreći o procesu traženja nestalih nakon genocida počinjenog u ljeto 1995. godine u Srebrenici.
Trideset godina kasnije, komemoracije i kolektivne dženaze u Memorijalnom centru u Potočarima svake godine podsjećaju, ne samo na zločin bez presedana na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata već i na bol koja traje decenijama.
Ove godine, simbolično i tragično u isto vrijeme, bit će ukopan najmanji broj žrtava od početka komemoracija.
Taj broj ne govori o manjoj potrebi za sjećanjem, već o teškoj istini koju porodice žrtava svakodnevno žive – o raskomadanim tijelima, o primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama udaljenim desetine kilometara jedna od druge, o čekanju koje nikad ne prestaje.
“Ove godine je najmanji broj žrtava koje ćemo ukopati od početka komemoracija u Srebrenici”, kazala je Fazlić.
U Podrinje identifikacionom projektu (PiP) u Tuzli nalaze se posmrtni ostaci još devet žrtava genocida, koje su već identifikovane putem DNK metode i od strane porodica, ali još uvijek nemaju saglasnost za njihov ukop.
Odluka da se ukopaju posmrtni ostaci, kada je pronađeno tek nekoliko posmrtnih ostataka žrtve, nikada nije jednostavna.
Porodice znaju da bi sutra mogle primiti poziv da je pronađena još jedna kost, još jedan komadić onoga što je nekada bio njihov otac, brat, muž ili sin.
U tom trenutku ne završava se agonija, već se otvara nova rana: tijelo se mora ponovo ekshumirati, kosti se dodaju i ponovno ukopavaju. Reekshumacija, koja se iz godine u godinu ponavlja, duboko potresa članove porodica.
“Porodice se, uprkos protoku vremena, teško odlučuju na ukop zbog nekompletnosti skeleta, pa stoga čekaju pronalazak dodatnih posmrtnih ostataka”, pojasnila je Fazlić.
U Podrinje identifikacionom projektu nalaze se posmrtni ostaci još 45 žrtava koje su identifikovane putem DNK metode, ali porodice nisu pristupile zvaničnoj identifikaciji.
“Koliko god je bolno dati tu prvu saglasnost da se žrtve ukopaju, bolnije je kada se rade reekshumacije, dodaju se naknadno pronađeni posmrtni ostaci.
Kada porodice ukopavaju, jednu, dvije ili mali broj kostiju, porodice se svjesne da bismo ih mogli vrlo brzo nazvati da im kažemo da smo pronašli još jedan dio posmrtnih ostataka i da ga treba dodati ranije ukopanim posmrtnim ostacima”, pojasnila je Fazlić.
Takav proces reekshumacija, koji slijedi svake godine nakon kolektivne dženaze u Srebrenici, izuzetno je bolan za članove porodica žrtava, ali i za kompletnu zajednicu.
“Porodica je u tom trenutku svjesna monstruoznosti počinjenih zločina
Svjesni su šta se njihovim najmilijim dogodilo i da su njihova tijela rasparčana, ne jednom nego više puta. Ubijeni su i zakopani prvo u jednu grobnicu i, kao da to nije bilo dovoljno, pa su ubijani ponovo.
Njihova tijela su vađena, komadana i odvožena na više lokacija. Kada mašine rade, one komadaju tijela i voze ih na različite lokacije, koje su možda desetinama kilometara udaljene jedna od druge”, istakla je Fazlić.
Poručila je da “tako jedno saznanje nijednom čovjeku ne može biti jednostavno.”
