Snimanje filma “Testament”, nastavka hita “Amanet” iz 2022. godine, izazvalo je zaista veliku pažnju, a u pojedinom momentim i euforiju, te su mnoge oči bile uprte u Podstijenu, Zenicu, Busovaču gdje je ekipa predvođena rediteljm i scenaristom Mirzom Begovićem vrijedno radila.
Snimanje filma “Testament” je završeno u aprilu, materijal je uveliko u montaži, a planirani početak bosanskohercegovačke i evropske distribucije je u mjesecu oktobru ove godine, i sada je nekako pravo vrijeme za intervju s rediteljem Mirzom Begovićem koji je za Raport otkrio sve o kinematografskom povratku godine.
Kada ste krenuli s „Amanetom“ jeste li očekivali da će on relativno brzo dobiti i svoj nastavak?
Kada smo počeli snimati “Amanet” nisam razmišljao o nastavku, više o nekoj trilogiji u tri različita i historijski bliska perioda, koji bi, svaki na svoj način, pričali bosanskohercegovačku priču. Ideja o nastavku je došla tokom distribucije “Amaneta”, kada smo vidjeli osmijeh na licima divnih ljudi dok su izlazili iz kina širom Bosne i Hercegovine i Evrope, pa sam tu negdje osjetio obavezu i želju da ispričam neispričanu priču svih onih likova s kojima se publika toliko poistovijetila. Naravno, “Testament” je bila ujedno i prilika da ozbiljnije progovorimo o različitim fenomenima tog vremena, ali da ne izgubimo ono u čemu je publika uživala kod prvog dijela.
Vi ste filmski set smjestili u Busovaču, Zenicu, na Bistričak… Ne baš tipično za današnju bh. kinematografiju.
Ne samo filmski set, nego je i sama radnja filma smještena na području srednje Bosne, Busovače i Zenice. Nekako sam i sam vezan za taj kraj, tu živim, tu sam odrastao i sve priče koje pričam su manje-više nastale na tom području. Kada je riječ o samom snimanju na ovom području, to je posebno iskustvo, posebno s ljudima koje znamo i koji vole i osjećaju „Amanet“. Tokom skoro mjesec dana u dvije faze snimanja, cijela ekipa se odlično osjećala i u Podstijeni, i u Putišu, ali i Gradu Zenica kao i u Busovači. Prelijepo je nešto raditi i znati da imaš podršku ljudi s kojima i pored kojih si odrastao, što je u našem slučaju bilo zaista veliko, krupno, golemo. Također, razumijevanje gradskih, policijskih, vatrogasnih i drugih institucija i preduzeća nam je mnogo pomoglo, na čemu im se neizmjerno zahvaljujem u svoje lično ime i u ime cijele ekipe.
Je li bilo teško okupiti tako respektabilnu glumačku ekipu?
Kada snimate film u Bosni i Hercegovini, najblaže rečeno, sve je teško, ali eto nekako smo uspjeli doći do ove faze postprodukcije. Naša sreća i sa prvim dijelom je bila ta što smo okupili divne glumce koji su ovaj film osjećali svojim i istom dali ogroman pečat, što se nekako preslikalo i na njegov nastavak. Sada, uz sve likove koje je publika gledala u “Amanetu” ekipi se pridružilo i dosta novih imena, koji, čini mi se, na isti način gledaju na ovu priču, što mi je neizmjerno važno. “Testament” je porodični film i poseban je osjećaj znati da na setu imamo baš takvu atmosferu – jedne velike porodice. Osim glumačke ekipe, tu je proširena produkcijska i tehnička ekipa, od kojih su svi dali ogroman doprinos da ovaj film zauzme posebno mjesto kod publike.
“Amanet” je 2022. godine bio najgledaniji film u BiH, no čini se da nije baš dobio zasluženu pažnju. Zbog čega je to tako?
“Amanet” je jedan od najgledanijih bosanskohercegovačkih filmova i takvim su ga učinili oni zbog kojih je i rađen, a to je publika, obični ljudi kojima smo htjeli izmamiti osmijeh na lice i vratiti ih u neka mirnija vremena. “Testament” je imao odobrena određena sredstva Fondacije za kinematografiju, ali su ti ugovori nakon kratkog vremena raskinuti, a svi oni koji su „prošli“ na tom konkursu, poslije su prepušteni sami sebi.
U isto vrijeme, naša priča je podržana od dva kantona, Srednjobosanskog i Zeničko-dobojskog, općina Busovače, Kaknja, Doboj Juga, Žepča, Olova, Fojnice i drugih, kao i od određenih privatnih kompanija. Osim lokalnih zajednica, koprodukcija sa BH Telecomom, kao i prodaja međunarodnih prava za kino emitovanje “Testamenta”, nam je otvorilo mogućnost da snimimo film i dođemo do faze u kojoj smo sada. Sve ovo govorim jer moram zahvaliti tim ljudima koji su prepoznali našu priču i podržali je. Još smo daleko od toga da imamo zaokruženu finansijsku konstrukciju, ali smo sve bliže tome da imamo film u koji vjerujemo i u koji publika vjeruje. Naravno, moram spomenuti i Nevresa Softića i Ajdina Hasanića, koji su producenti na filmu zajedno sa mnom, i koji su nadljudskim naporima se trudili da film dođe do ove faze u kojoj je sada.
Je li Vas nakon „Amaneta“ kontaktirao neko od kolega reditelja iz BiH?
Tokom rada na “Amanetu” u samoj montaži nam se nekoliko puta pridružio gospodin Ademir Kenović i to je bilo posebno iskustvo koje nas je u najtežim trenucima ohrabrilo. Nakon “Amaneta” sam slučajno upoznao gospodina Ahmeda Imamovića, koji je tokom cijelog ovog perioda bio na raspolaganju za sve moje upite, te smo više puta zajedno prošli kroz sam scenarij, knjigu snimanja što je bilo od posebnog značaja za mene, ali i za sam film. Moram priznati da je mnogo lakše raditi i preuzeti ogromnu odgovornost, kakva film jeste, kada imate podršku, ali i potvrdu da ste na pravom putu, od nekoga uz čije filmove ste odrastali.
Bh. reditelji se na sav glas žale zbog nedostatka podrške države i institucija od kojih se to očekuje. Kakva su Vaša iskustva?
Već sam spomenuo ko je podržao “Testament“, ali i činjenicu da nam je jednostrano raskinut ugovor koji smo potpisali sa fondom namijenjenim za sufinansiranje filmskih projekata u BiH. Poslije toga je bio još jedan poziv na kojem nam je „falio“ jedan papir, ali ne samo nama, nego i mnogim drugim, a što je najgore od svega, mislim čak da ni onima koji su dobili sredstva ista još nisu isplaćena. Moje mišljenje je, mada vjerovatno u cijeloj priči i nevažno, da se jako mala sredstava odvaja za filmsku umjetnosti, pa je ionako mali broj autora doveden u situaciju međusobne netrpeljivosti i takmičarskog odnosa u prikupljanju sredstava za film, što i nije najzdraviji put kojim idemo. Najiskrenije se nadam da će se sve navedeno promijeniti i da će se bosanskohercegovački film vratiti tamo gdje mu je mjesto, u bosanskohercegovačka, evropska i svjetska kina, ali i domove onih običnih ljudi koji željno iščekuju novi domaći film.
Vi ste profesor bosanskog, suprug, otac, sin… Koliko je sve to teško biti i živjeti u današnjoj BiH?
Moja druga profesionalna ljubav je književnost, a škola je prilika da se svako malo vraćam nekim od najljepših i najboljih književnih djela u svjetskoj književnosti. Na to putovanje povedem svoje učenike i svako malo naučim od njih nešto novo, što je neprocjenjivo i u čemu posebno uživam. Meni lično porodica je temelj društva i mislim da u bolje i ljepše sutra možemo zakoračiti tek onda kada se vratimo istinskim ljudskim vrijednostima, a koje ćemo negdje preslikati na našu djecu, posebno u turbulentnim vremenima kakva su danas i u kakvim se i sami počesto gubimo.
Zadaća koju često moji učenici trebaju uraditi, a koju ja radim svaki dan, jeste da zagrle i poljube svoje roditelje, staratelje, djedove, nane, jer iz tog zagrljaja će naučiti mnogo više nego što ih ja ili bilo ko drugi može naučiti, a to je da budu dobri i pošteni ljudi. U svim tim ulogama sina, oca, muža, brata uživam i to je vrijeme kojeg mi uvijek fali, bez obzira koliko vremena provodio s njima. Možda je ovo i odgovor na pitanje o današanjoj BiH, koja svašta nešto nije i koja bi svašta nešto mogla biti, ali sigurno jeste zemlja u kojoj je satkano mnogo ljubavi, mnogo različitosti i mnogo Bosne, što je negdje, za one koji to razumiju, dovoljno da vjeruju da je pred nama borba koja će izroditi svijetlu budućnost.
