Dobro poznato TV lice BHT 1 Lejla Zvizdić nekada prošle godine nestala je sa malih ekrana. U današnjem nenormalnom tempu života mnogo toga prođe ispod radara, ali Lejlina uporna odsutnost gledaocima je parala oči.
Lejla je s druge strane prisutna u javnom prostoru sa svojim dokumentarnim filmovima, koji zaista bilježe velike uspjehe sa čime smo i otvorili veliku ispovijest TV urednice, novinarke i voditeljice, koja je za Raport prvi put govorila o događajima proteklih mjeseci.
U pripremi intervjua rekli ste nam da ste na bolovanju pa Vam želimo brz oporavak.
Hvala na željama uz iskustveno upozorenje vašim čitateljima da se paze virusa koji kruže. Riječ je, navodno, o nekoliko različitih sojeva od kojih se svi manifestuju na probleme sa sinusima i dugotrajnim kašljanjem. Kod mene su rezultirali i upalom pluća.
Vaš film „Iskra sreće“ selektovan je za međunarodnu razmjenu. Što znači, kako ste pojasnili, da će biti dostupan u 56 zemalja. To nije mala stvar. Šta znači to konkretno za Vas kao autora?
Sretna sam prvenstveno zbog BHRT-a, u čijoj je produkciji film snimljen, da kao neko ko participira u EBU razmjeni može uopće ponuditi kvalitetne dokumentarne naslove, tim prije što su uvjeti i kapaciteti snimanja značajno skromniji nego s privatnim filmskim produkcijama.
EBU (Evropska unija radiotelevizija) je najveće stručno tijelo javnih nacionalnih medijskih organizacija na svijetu i ima članove u 56 država u Evropi, te 35 pridruženih članova širom svijeta. To statističko stajalište, odnosno činjenica koji domet film može imati kroz ovu međunarodnu razmjenu je također velika satisfakcija, a na kraju i meni kao autorici da je prepoznat kvalitet filma, a posebno tema koju, smatram, kao društvo zapostavljamo, ne samo na našim prostorima, nego i šire – mentalno zdravlje kao temelj općeg zdravlja. Enorman je i zabrinjavajući skok prodaje antidepresiva i mislim da se sistemski, strateški i dugoročno ovom pitanju mora posvetiti veća pažnja. Analizirajmo koliko je slučajeva femicida, suicida, porodičnog i vršnjačkog nasilja – u svakom primjeru dolazimo do one ključne tačke: mentalno zdravlje.
Ja sam se u filmu, činjenica, najviše fokusirala na krilaticu “Smijeh je lijek” i sa sagovornicima pokušala doći do odgovora na pitanje: zašto se danas manje smijemo, koliko okruženje može negativno ili pozitivno utjecati na nas i uzročno-posljedičnom vezom manipulirati našim doživljajima, pa i ponašanjem prema drugima. U svrhu dokazivanja kako na sve nas utječu lijepe riječi, a kako ružne provela sam eksperiment s rižom koji je imao fascinirajuće i zabrinjavajuće rezultate. Naime, japanski liječnik i istraživač dr. Masaru Emoto je eksperimentirao s molekulama vode i svijetu ponudio dokaze o misteriji pozitivnog razmišljanja, u koje sam se i sama željela uvjeriti. Njegovi eksperimenti demonstriraju da ljudske misli mogu utjecati na fizičku stvarnost, odnosno da čovjek putem vode (jer je i sam 60% sačinjen od vode) može utjecati na ljude oko sebe. Kako?
Eksperiment s rižom je podrazumijevao da jednaku količinu riže i vode stavim u dvije identične staklene posude, u jednakim sobnim uvjetima, samo na dva različita mjesta da ne bi bile preblizu jedna drugoj. Na jednoj staklenci sam napisala „Volim te“, na drugoj „Mrzim te“ i svaki dan sam ovoj prvoj posudi, vodi i riži komplimentirala, govorila lijepe riječi, a drugoj vrlo teške i ružne epitete.
Nakon 15 dana bila sam šokirana rezultatom. Riža u staklenki kojoj sam se obraćala s ljubavlju je ostala bijela kao i na početku ogleda, dok se riža u drugoj posudi kojoj sam govorila grube riječi ubuđala. Pitala sam se da li isto tako naš organizam izgleda kada nas neko s jedne strane motivira i čini sretnim, a s druge strane kada nas kontaminira toksičnošću. Konačna poruka filma je da se trebamo okružiti dragim, toplim ljudima, komunicirati lijepo, ljepotu pronalaziti u malim stvarima i smijati se što češće. To je suštinski princip samoodržanja i samoizlječenja i upravo ta mala iskra koja dalje rasplamsa ljubav i blagostanje i u nama samima i oko nas. Otuda i naziv filma „Iskra sreće“. Nadam se da su i gledatelji izvukli pouku i na sebi počeli primjenjivati neke mehanizme.
„Dolina ćupova“ živi svoj život, i film je zaista postigao veliki uspjeh. Šta je Vama u cijeloj toj priči najbitnije i najdraže?
Najbitnije mi je da film ostaje kao trajni dokument u arhivu BHRT-a i uopće bh. kinematografiji, film temeljito istražen i ekraniziran o nastanku i razvoju jednog velikog fudbalskog kluba kakav je Željezničar, kako bi nove generacije kada mene više ne bude imale polaznu arhivsku građu za nova istraživanja i noviju historiju. Najdraže mi je što je našao put do srca Željine “Plave porodice”. Lično mi je to bilo veliko opterećenje u procesu stvaranja filma, jer sam osjećala odgovornost napraviti film kakav zaslužuje tako veliki klub, a onda i zadovoljiti navijačko „nepce“, koje nikada lažno ne laska, ne aplaudira, a pogotovo se ne diže na noge na svim projekcijama i u glas pjeva “Grbavicu”, što sam doživjela i na pretpremijeri i premijeri na Sarajevo Film Festivalu.
Može vam zvučati neiskreno, ali je nepobitna činjenica da mi je to najveća nagrada filmu. Osvojio je nekoliko svjetskih, od kojih je jedna i s najvećeg svjetskog festivala sportskog filma u Milanu, no valorizacija navijača mi je imala najveću težinu nagrađivanja i percepcije filma.
Logično pitanje koje slijedi je – šta novo pripremate, sigurno imate barem ideju za novi dokumentarac?
Više je ideja, od kojih se ističu dvije koje bi mogle biti realizirane do kraja 2026 .godine, no prerano je da otkrivam detalje.
Od oktobra prošle godine niste dio, preciznije urednica, jutarnjeg programa BHT 1. Mnogo ste energije i truda uložili u tu priču. Šta se ustvari desilo?
Tako je, od oktobra prošle godine nisam odgovorna urednica te redakcije. Sedam izazovnih godina na toj poziciji, izuzetno teških zbog činjenice da sam taj programski odjel morala graditi i infrastrukturno i programski. U momentu kada sam preuzela “Jutro za sve”, ljudi bukvalno nisu imali prostor u kojem rade, sto, stolice, kompjutere, print, dakle osnovne preduvjete i alate za rad, nego su emisije kreirali u televizijskom caffe-baru, a potom bi svaki član tima odlazio u svoje redakcije.
Naime, tim “Jutra za sve” je godinu dana prije mog preuzimanja, kada sam dobila zadatak da ga unaprijedim, bio sačinjen od uposlenika iz četiri različite redakcije. Dakle, preuzela sam jedan nesklad i neporedanost, te me je čekao put u kojem sam najprije morala „graditi kuću od temelja“, odnosno osigurati prostorije za rad i druge već pobrojane preduvjete, potom napraviti kadrovsku regrutaciju i reorganizaciju gdje će ljudi iz te četiri različite redakcije formalno-pravno pripadati jednoj – redakciji Jutarnjeg program (morala sam se izboriti i za status redakcije), jer je to zbog funkcionalnosti tima i programa bio jedini logičan način rada. Sve to su bila propratna opterećenja uz onaj osnovni zadatak – programski napredovati i dovesti BHT 1 na poziciju br.1 u državi u slotu emitovanja „Jutra za sve“, kao i boriti se za radne statuse i ugovore ljudi, dovoditi nove kadrove kada bi ta redakcija bila desetkovana.
Danas je lako i funkcionirati i nastaviti voditi tim, kada je sistem već napravljen i uigran. U tih 7 godina stale su i godine pandemije koronavirusa, koje su i zdravstveno i organizaciono i programski bile izazov za cijeli tim, vrijeme u kojem je većina ljudi radila od kuće i značajno manje, a mi smo morali raditi više, svakodnevno pod stresom i podijeljeni u timove kako program ne bi bio ugrožen u slučaju izolacije cijelog jednog tima. Vrlo teško i krizno vrijeme. Zbog svega se i bez lažne skromnosti mogu saglasiti da sam uložila mnogo i energije i truda, dodala bih i ljubavi.
A šta se desilo pa danas nisam više urednica te redakcije?
