Ukrajina je dan započela, po prvi put nakon dugo vremena, s diplomatskim vjetrom u leđa.
Napokon je dogovorila okvirni sporazum o mineralnim resursima s Vašingtonom – dogovor prema kojem bi SAD investirale u obnovu Ukrajine u zamjenu za udio u budućoj zaradi zemlje od njenih prirodnih resursa, energetske infrastrukture te nafte i plina.
Također je održana i prva runda mirovnih pregovora između američkih, evropskih i ukrajinskih zvaničnika u Parizu, koja je ocijenjena kao “pozitivna”.
To je trajalo sve dok predsjednik SAD-a Donald Trump i njegov državni sekretar Marco Rubio nisu zaprijetili povlačenjem iz posredovanja u prekidu vatre ukoliko ne dođe brzo do konkretnog napretka, piše BBC.
Ukrajina je očekivala da će američko strpljenje prema Rusiji biti na izmaku te da će uslijediti dodatne sankcije Moskvi. Umjesto toga, prijetnja da će se SAD povući iz mirovnih napora više pogoduje Kremlju nego Kijevu.
Opći konsenzus je da kolektivna težina Ukrajine i njenih evropskih saveznika i dalje nije dovoljna da se dugoročno odupre ruskoj agresiji. Iako Moskva nastavlja s pokušajima da osvoji i okupira što više ukrajinske teritorije, i dalje tvrdi da teži miru.
U stvarnosti, Rusija je pokrenula neke od najsmrtonosnijih raketnih napada na civile posljednjih dana. U Harkivu, na sjeveroistoku Ukrajine, više od 100 osoba je ranjeno, a jedna osoba je ubijena nakon što su tri projektila pogodila stambeni dio grada.
Ovi napadi nisu izazvali ni najmanju osudu iz Bijele kuće. Umjesto toga, američka administracija je nastavila s pristupom „štap za Kijev, mrkva za Moskvu“ – pauzirajući vojnu pomoć Ukrajini, dok s Moskvom pokušava popraviti odnose kako bi obje strane uskladile svoje pozicije s američkom željom za mirom.
Nakon pauze u američkoj vojnoj pomoći i obustavi dijeljenja obavještajnih podataka, Kijev je pristao na potpuni prekid vatre. Moskva, s druge strane, i dalje insistira na svojim maksimalističkim zahtjevima: dodatne teritorije i smjena predsjednika Volodimira Zelenskog. Malo je vjerovatno da će ova prijetnja donijeti proboj.
Na mirnim vodama Crnog mora, Mykhailo komanduje američkim patrolnim brodom. Dok stojimo na komandnom mostu, pitam ga da li ima osjećaj da se bori i za Evropu, a ne samo za Ukrajinu.
„Ako Rusija zauzme cijelu Ukrajinu, ko zna?“ odgovara. „Za 10 ili 15 godina Rusija će krenuti ka Poljskoj, Litvaniji, Estoniji, bilo kojoj baltičkoj zemlji – to je prilično jasno.“
Američka vojna pomoć Ukrajini uskoro će presušiti. Novi paketi pomoći više neće biti predstavljeni Kongresu niti će ih predsjednik odobravati preko vanrednih ovlasti.
Ako se Vašington zaista povuče iz mirovnih napora, Ukrajina će ostati oslonjena isključivo na evropske saveznike, čija podrška, po mišljenju većine, nije dovoljna za dugoročnu odbranu od ruske invazije.
Na jednom dijelu obale pod kontrolom Ukrajine, Kijev ima priču o uspjehu. Zahvaljujući zapadnim i domaće proizvedenim dronovima, ruska flota je natjerana na povlačenje, a obnovljen je i važan brodski koridor.
Međutim, predsjednik Zelenskij priznaje da se realnosti s bojišta gube iz fokusa globalne javnosti.
Uprkos koracima ka finalizaciji mineralnog sporazuma između SAD-a i Ukrajine, prijetnje iz Trumpove administracije daju cijelom procesu izgled običnog poslovnog poduhvata.
To otvara i veće pitanje: da li je Vašingtonu zaista važno ko dugoročno upravlja Ukrajinom – sve dok su američki komercijalni interesi zaštićeni?
