Nihad Kreševljaković, direktor međunarodnog festivala MESS te voditelj i jedan od pokretača programa Modul Memorije, ovih dana je u velikoj je gužvi, što i ne čudi s obzirom na to da je u toku 30. izdanje jednog od najstarijih kulturoloških programa posvećenih kulturi sjećanja u ovom dijelu Evrope.
Kreševljaković traže sa svih strana, a on je u svemu tome dao veliki i veoma zanimljiv intervju za Raport u kojem je veoma otvoreno govorio o Modulu Memorije, Sarajevu, kulturi, Gaz, cenzuri…
U toku je 30. izdanje Modula Memorije. Kada se osvrnete iza sebe šta vidite?
Kao dio ovogodišnjeg programa publicirat ćemo i istoimenu publikaciju iz koje se jasno može vidjeti šta je sve učinjen u okviru Modula Memorije u proteklih 30 godina. Činjenica da je organizirano oko 300 programa fascinantan je podatak o kvantitetu, ali još važnije u okviru ovog programa predstavljeni su i neki zaista izuzetni radovi, kao i izuzetni umjetnici. U razvoju Modula Memorije od te 1995. kada se pojavljuje do danas postoje različite faze. U početku programi su organizirani sporadično, dok početkom ovog stoljeća Modul Memorije prerasta u pravi Festival što praktično on i jeste danas.
Čime ste se vodili pripremajući program za jubilarno izdanje?
Obilježavanje treće decenije postojanja u programskom smislu nije imalo neki presudan utjecaj. Važnije nam je bilo to da se ove godine navršava i 30 godina od genocida počinjenog u Srebrenici zbog čega smo uvrstili i film “Što te nema”, koji se bavi vanredno važnim umjetničkim radom Aide Šehović. Ove godine je i godišnjica okončanja Vijetnamskog rata te smo u saradnji sa VII akademijom u programu imali izložbu „April 1975 Phnom Penh – Saigon“. Ona se, osim što se radi o izuzetnoj izložbi koja se bavi novinarima i o ratnom izvještavanju, dotiče indirektno i svega ostalog što je taj rat značio za cijeli svijet uključujući i pojavu mirovnog aktivizma… U tom ratu ubijeno je više od stotinu novinara u njihovoj borbi da svijetu donesu istinu. Danas svjedočimo genocidu u kome je ubijeno više od 200 novinara u Gazi. Jasno je da je ono čime se mi bavimo puno više od aktualnog.
Zlo fašizma, imperijalizma, rasizma, kolonijalizma i svega sličnog u stanju je transformirati se u druge oblike, ali u svojoj suštini ono ostaje isto. Slobode koje smo jučer mislili da imamo danas ili sutra lako se gube ako se za njih svakodnevno ne borimo. Evo upravo smo imali ovaj slučaj sa Narodnim pozorištem, a koji je je jedan u nizu pokušaja da se uskrate umjetničke slobode. Slično nešto je prije par godina učinila i Ruska ambasada kada je Selma Spahić režirala „Idiota“. Osim Balkana, gdje se ne može reći da nismo naviknuti na ovakve pokušaje, cenzura i uskraćivanje sloboda postali su uobičajenom praksom zapadnih društava, a predvodnici te mračne nove zapadne Evrope su prije svega Nijemci. Ukratko, vrijeme u kome živimo je takvo nažalost da je našim programom ne možemo obuhvatiti ni djelić svega onoga što se trenutno u svijetu događa.
Koliko publika u Sarajevu i BiH cijeni ovakve programe s obzirom na sveobuhvatnu poplavu šunda?
Naša publika cijeni ono čime se bavimo. Čak mislim da postoji puno više ljudi koji cijene to što radimo nego što imamo posjetitelja na našim programima. U vremenu i zemlji u kojoj živimo ljudi nekada, opterećeni svakodnevicom, nemaju snage za neke od naših programa. Donekle to i razumijem, ali činjenica je i to da iz godine u godinu broj posjetitelja naših programa je sve veći i veći.
Gaza i Palestina pod posebnim su svjetlom Modula Memorije.
Logično, da je Palestina u fokusu jer se radi o genocidu koji se odvija pred našim očima. Šutjeti o tome nije više stvar bahate ignorantnosti, već čistog saučesništva u tom zločinu. Tri programa se bave ovom temom, a do sada publika je imala priliku vidjeti film “Feniks iz Gaze” čiji je autor Yusuf Alhelou te izložbu pod naslovom „Ne smijemo prestati pričati o Gazi“ koju je kreirao palestinski Muzej iz Birzeita.
Za mene osobno, to da kao civilizacija svjedočimo brutalnom ubistvu više od 20.000 djece u živom prijenosu, ubijanje medicinski radnika, bolničkih pacijenata, novinara, civila, totalnu destrukciju svega uključujući bolnice… Za mene je to totalni poraz svega što je ikad postojalo kao bilo kakva plemenita ideja u vremenu naših života.
Dodao bih i to da se mi ovom temom u sklopu Modula Memorije bavimo jako dugo a što je logično jer i genocid u Palestini traje više nego duplo duže od našeg trideset godina starog programa. Ono što donekle ohrabruje je da se neke stvari ipak nekim malim koracima stvari mijenjaju i da svijest o globalnoj važnosti palestinskog pitanja postaje sve jasnija i jasno povezanija sa svim što se u svijetu događa, prevashodno kao dio antikolonijalnog i antiimperijalističkog pokreta koji pogađa ogromni dio tzv. Trećeg svijeta.
Šta je Vama Sarajevo danas?
Ne znam da li se ovo pitanje odnosi na lični doživljaj ili na neko opće zapažanje o gradu, ali kada je riječ o Sarajevu preferiram ovi prvo. Ja Sarajevo, kao i Bosnu, jednostavno volim čak i i u fazama kada me sve u njoj nervira. Ponekad jednostavno uživam u toj nemogućnosti da išta tu razumijem. To je valjda tako u ljubavi, da kada nekog voliš, onda si, valjda, spreman zanemarivati i mane. U mom mikrosvijetu Sarajevo su prije svega meni dragi ljudi i draga mjesta. To je valjda ta neka psihologija ljubavi kada odlučiš ostati i onda kada ne ide sve po tvom, kada ne volite zbog savršenstva već zbog toga što je to jednostavno to. Takvo mi je Sarajevo danas, i takvo mi je bilo jučer, a sutra – Bog samo zna.
Gdje je BiH danas na kulturnoj mapi regiona?
Ako izuzmemo činjenicu da su te mape više individualne prirode, mogao bih reći da BiH zauzima izuzetno važno mjesto na takvoj mapi. Sa svim nedostacima, i odsustvom suštinske podrške, nivo kulturnih i umjetničkih dostignuća je visok bilo da govorimo o našim piscima, slikarima, fotografima, glumcima i glumicama, filmadžijama, o pozorištu… Moglo bi biti da živimo u zlatno doba bh. umjetnosti. U vremenu kakvo jeste moglo bi se reći da za te uspjehe možemo djelomično zahvaliti i odsustvu interesa politike za umjetnost u našoj zemlji.
Spremate li možda neka iznenađena do konca Modula Memorije?
Kada radite u oblasti kulture, češća su iznenađenja koja spreme vama, a ona ne budu lijepa… Stoga, nadam se da nikakvih iznenađenja neće biti.
