Godina je 72. prije nove ere, a Rimska Republika već uveliko ide putem imperije. Sve jača mediteranska sila upletena je u još jedan sukob, a rimski osvajač Lucije Licinije Lukul unajmljuje niz brodova kako bi prevezao blago iz novoosvojenih regija nazad u Rim.
Iako većina brodova uspješno stigne u luku Ostija, jugozapadno od Rima, jedan grčki brod – natovaren nakitom, novcem, statuama, staklenim posuđem i bronzanim remek-djelima – nikad ne stigne. Dok je brod plovio Egejskim morem, snažna oluja ga baca na kamenitu obalu ostrva Antikitera. Sudar probija trup debeo pet inča, i brod tone više od 30 metara ispod površine, gdje na kraju završi na strmoj podvodnoj padini nedaleko od obale ostrva, piše Popular Mechanics.
Ova priča – ili barem jedna od verzija – predstavlja početak dvomilenijumske tajne jednog od najzbunjujućih arheoloških nalaza u historiji: Antikiterin mehanizam. Otkrivanje njegovog porijekla, uključujući pitanje kada i kako je brod potonuo, tek je početak misterije.
Ronioci koji su sakupljali morske spužve prvi su iskopali mehanizam – za koji se vjeruje da je drevni astronomski kalendar i jedan od prvih prethodnika modernog računara – s obale Antikitere početkom 20. stoljeća. Od tada su matematičari, časovničari, metalurzi, astrofizičari i podvodni arheolozi pokušavali da razumiju ovu rđavu i razlomljenu tvorevinu od zupčanika, igala i brojčanika.
U stvari, uređaj je gotovo jednako poznat po svojoj nepotpunosti kao i po svojoj složenosti. Danas se nalazi u Nacionalnom arheološkom muzeju u Atini, a otkriveno je samo oko jedne trećine mehanizma veličine kutije za cipele – ukupno 82 fragmenta različitih veličina. Ostatak je zauvijek izgubljen u moru.
Više od jednog stoljeća kasnije, otkrića i kontroverze oko ovog nevjerovatnog mehaničkog čuda i dalje rastu.
Drevni Grci su imali dar da ostvaruju ono što se činilo nemogućim. Neki od najvećih prirodnih filozofa Mediterana istraživali su električnu energiju, paru, pa čak i rane oblike računa stoljećima prije nego što će naučna revolucija te ideje ugraditi u temelje moderne nauke.
Ipak, složenost Antikiterinog mehanizma šokirala je istraživače.
Izrađen s preciznošću u milimetar, najvjerovatnije korištenjem drevnih alata poput vertikalnih strugova i lučnih bušilica, uređaj je sadržavao desetine zupčanika koji su radili zajedno u zadivljujućem prikazu astronomskih podataka.
Na osnovu ostataka, naučnici znaju da je ručno okretani brojčanik na prednjoj strani pratio kretanje Sunca, Mjeseca i pet tada poznatih planeta: Merkura, Venere, Marsa, Jupitera i Saturna. Na zadnjoj strani nalazila su se još dva kružna brojčanika. Gornji je usklađivao razliku između lunarnog mjeseca i solarne godine, dok je donji izračunavao pomračenja Sunca i Mjeseca. Uređaj je čak imao i manji brojčanik za označavanje sportskih događaja poput Olimpijskih igara.
Antikiterin mehanizam je u suštini bio složeni nebeski kalendar, izvanredno svjedočanstvo o znanju antičke grčke astronomije.
Grci su kasno ušli u astronomske nauke u poređenju s Babiloncima i Egipćanima. Grčki filozof Tales iz Mileta je u 6. stoljeću prije nove ere započeo tradiciju korištenja geometrije za razumijevanje noćnog neba. Tokom stoljeća, Grci su razvili sve složenije geometrijske modele svemira, koje su na kraju pretočili u minijaturne bronzane mehanizme.
Postići ovakav nivo mehaničke sofisticiranosti bilo je izuzetno teško. Na primjer, kada se posmatra sa Zemlje, Mjesec izgleda kao da se brže kreće kada je najbliži planeti (u perigeju) i sporije kada je najudaljeniji (u apogeju). Da bi prikazali ovu nepravilnost, tvorci su koristili epiciklične zupčanike – zupčanike montirane na drugim zupčanicima – postavljene na ekscentričnu osovinu sa mehanizmom igle i utora, kako bi precizno prikazali ovu suptilnu lunarnu pojavu.
I to je bio samo Mjesec.
Prije otkrića ovog mehanizma, arheolozi su iz antičkog svijeta pronašli samo grube zupčanike iz vodenica i vjetrenjača, objašnjava Tony Freeth, počasni profesor na University College London i suosnivač (sada ugašenog) Antikythera Mechanism Research Projecta.
„Ovo precizno zupčanje… potpuno je nepoznato iz drevnog svijeta.“
Ta „izvanvremenska“ osobina mehanizma razlog je što je on (nažalost) postao tema cijele epizode serije Ancient Aliens na History Channelu, kao i centralni predmet putovanja kroz vrijeme u filmu Indiana Jones and the Dial of Destiny iz 2023. godine. Čak je i slavni fizičar 20. stoljeća Richard Feynman, koji je bio itekako upoznat sa „nemogućnostima“ kvantnog svijeta, opisao mehanizam kao „gotovo nemoguć“ nakon posjete Nacionalnom arheološkom muzeju u Atini.
Upravo ta anakronost privukla je Freetha da dublje istraži mehanizam. Danas, u 78. godini, Freeth posjeduje gotovo enciklopedijsko znanje o Antikiterinom mehanizmu – o njegovom funkcionisanju, historiji i ljudima koji su ga istraživali – te o njemu govori sa strašću i ozbiljnošću.
Iako je diplomirao matematiku u Cambridgeu i Bristolu, razvio je strast prema filmu i veći dio karijere proveo radeći na dokumentarcima i televizijskim emisijama o raznim temama – od mladih u Ujedinjenom Kraljevstvu do preživljavanja na farmama u podsaharskoj Africi.
Godine 2000. kolega mu je predložio da bi Antikiterin mehanizam mogao biti idealna tema za novi dokumentarac. Freeth se odmah zainteresovao i počeo pripremati prijedlog.
„Napravio sam prijedlog i obilazio televizijske producente, a oni su pitali: ‘Šta ima novo?’“, prisjeća se. „Nismo im mogli ponuditi ništa novo o tome.“
Tako je Freeth počeo detaljno proučavati prethodna istraživanja i naišao na ključnu knjigu Gears from the Greeks iz 1974. autora Dereka J. de Solla Pricea, koja je ponovo predstavila svijet Antikiterinog mehanizma široj javnosti. Ubrzo se njegova prolazna fascinacija pretvorila u pravu naučnu opsesiju.
