Jednoga dana 1965. godine željeznički inžinjer po imenu Donald C. Wetzel uživao je u ležernoj kafi s kolegom i počeli su razgovarati o brzim vozovima. Negdje tokom sljedeće godine, Wetzel je svoju ideju predstavio predsjedniku svoje firme, Alfredu P. Pearlmanu. Koncept je dobio zeleno svjetlo – pod jednim uvjetom: dobio je rok od 30 dana, piše Autoevolution.
Wetzel, bivši pilot lovca i čovjek s mnogo talenata nije puno razmišljao o zadatku jer je već imao rješenje. Dovoljno je bilo pričvrstiti mlazni motor na voz. Otišao je u bazu zračnih snaga Davis-Monthan u Tucsonu, Arizona, i vratio se s ne jednim, već dva potpuno funkcionalna motora General Electrica J47-19 s penzionisanog strateškog bombardera B-86 Convair. Motori su koštali samo 5000 dolara. Wetzel ih je potom postavio na vrh lokomotive.
Došlo je i do nekih manjih preinaka pa je na lokomotivu sprijeda ugrađena ploča kako bi bila aerodinamičnija. U julu 1966., modificirani voz je projurio između Butlera (Indiana) i Air Line Junctiona (Ohio). Dionica je bila dugačka 110 km i imala je dva kolosjeka. Željeznički dužnosnici izračunali su da će mlazna lokomotiva tokom ispitivanja postići 296 km/h. Ispostavilo se da je Don Wetzel nadmašio očekivanja i njegov je voz postigao 315 km/h. To je i danas najveća brzina voza u SAD te najbrži mlazni voz u svijetu.
Francuzi su samo nekoliko mjeseci ranije postavili brzinski rekord za vozove na mlazni pogon – 325 km/h, ali sa specijalizranim, posebno dizajniranim vozilom.
Dva mlazna motora odabrana su jer su bili najjeftiniji dostupni motori od 5000 KS. Wetzel i njegov tim preinačili su mlaznice da rade na konvencionalno gorivo za lokomotive. Odnosno, na dizelsko gorivo. Mehaničari su morali pronaći način za povećanje pritiska u mlaznicama kako bi se dizel raspršio i zapalio u komorama za sagorijevanje.
Nakon rekorda iz 1966. voz M-497 je korišten za dijelove pune dvije decenije. Željeznička firma je 1984. rashodovala historijsko vozilo i neprocjenjiv dio željezničke legende zauvijek je izgubljen.
