Dok jedne tuku bezbolnim palicama iz pjesme mostarskog benda Zoster, druge tuku patikama po glavi iz ruku beogradskog valjda glazbenika zvanog Desingerica. I jedno i drugo udaranje je bolni udarac u stvarnost koja nam se, puna modrica od prošlosti i sadašnjosti, smije.
Iako imaju mali milijun razloga za to, mladi u Bosni i Hercegovini ne prosvjeduju, ne bune se, ne preuzimaju nikakve stvari u svoje ruke i nisu svjesni da žive neke poluživote u kojima su vrhunac palica i patika u glavu.
Kad su na nedavnom, povijesnom štrajku upozorenja mostarski sveučilišni profesori, kukajući zbog svojih plaća, zakukali kako najveću cijenu plaćaju studenti i njihovi roditelji jer financiraju rad Sveučilišta visokim školarinama, nisu studenti rekli niti riječ.
U nekoj normalnoj zemlji, koja nije operirana od stvarnosti i od osjećaja neprestanog ponižavanja, ustale bi mlade snage i ukrale predstavu profesorima pa zagalamile kako je dosta pljačke. Pobunili bi se studenti i rekli kako previše plaćaju, a dobivaju premalo i kako su se fakulteti mostarskog Sveučilišta pretvorili u privatne škole u kojima se može i mora kupiti sve.
Izostala je bilo kakva reakcija budućih intelektualaca koji studiraju da bi jednog dana preuzeli neki segment naših života u svoje ruke. Čak su pogazili onu definiciju u koju sa Balkan kune da reakcije dolaze kad se udari po džepu. Roditelji su udareni po džepu a djeca im šute iako imaju priliku, ali i obavezu, da progovore.
Vjerojatno je mladost gladna znanja obeshrabrena pokušajem jednog bunta od prije nekoliko godina kad su umjesto odgovora čelnih ljudi Sveučilišta na pitanja oko visokih školarina, dobili kamere na zgradi Rektorata koja je snimala prosvjednike po uzoru na tajne policije koje se ne skrivaju iz nekih mračnijih vremena o kojima se uči sve loše i najgore.
Od tada, osim ucjene snimkama o kojima se brinuo pročelnik jednog odjela koji barata kamerama, studenti do dandanas nisu dobili odgovore na postavljena pitanja.
Uče ih tako učitelji da mladost mora šutjeti i ne talasati i da sve ono što se slušalo i gledalo o studentskim pokretima, snagama i moćima mogu okačiti mačku o rep. Mišljenje na život nije bitno. Bitno je mišljenje na sljedeću ratu. A može i na sljedeći rat.
Nije mladost, doduše, imala ni pretjerano velikih uzora u roditeljskim krugovima jer se i tamo zavuklo pravilo šutnje i klimoglavlja.
Valja se sjetiti kad je u mostarskom kliničkom centu umrlo deset beba zbog bakterije koja se uvukla među bolničke posivjele zidove. Nisu roditelji, ni budući roditelji, rekli ništa na izjave da bi ta djeca ionako umrla, da nitko nije kriv i da se, eto, dogodi da najranjiviji stradaju.
Očekivao se bunt. Mnogi su navijali da se nešto dogodi obećavajući valjda sebi da će se pobuniti tek ako svi izađu na ulice, pa će se i oni prikloniti onima koji smiju reći da su nezadovoljni i da odmahivanje rukom odgovornih za smrti ne može biti nikakav znak za život niti bilo kakva zdrava osnova za neki bolju budućnost.
Dogodilo se ništa. Oni koji su izgubili svoju djecu ostavljeni su sami boriti se sa svojim bolima, a oni koji bi trebali galamiti za budućnost, zašutjeli su. Kao i mnogo puta do tada, kao i mnogo puta poslije.
Buntovništvo u Bosni i Hercegovini, pobuna zbog zlog, glupog, nepravednog i lošeg, nestala je i nema nikakvih naznaka da će se vratiti. Jedina složna galama protiv nečega i za nešto bila je u vrijeme pandemije kad su prosvjednici zaključani u domovima, mlatili na balkonima po loncima. Valjda zbog lagodnosti buntovništva u svoja četiri zida.
Jedini pravi bunt koji se štuje u ovoj zemlji je bunt odlaskom prije kojeg se plati velika cijena a da se nitko ne upita je li najskuplje pognuti glavu i odreći se života pod nebom pod koje nas je smjestilo Sunce.
I sve to, naravno, uz salvu psovku migrantima koji bježe. Jer mi vjerujemo da ne bježimo kao drugi.
Bezbolne palice kojima nas biju u glavu i patike kojima publiku mlati netko tko pokušava pjevati, a publika mu daje svoje patike za udaranje, izbile su nas davno iz cipela u kojima možemo koraknuti u budućnost.
Neshvatljivo je da, kad su već stari zahrđali u nacionalizmima, podjelama, zločinima i pod zločincima, šutnjama i klimanjima glavama koje misle na strah a ne na sutra, da neki novi klinci misle da je pobjeda otići umjesto promijeniti sebe.
Ne misle oni pod patikama i palicama da je zlo i naopako pretvoriti se u svoje šutljive roditelje i roditi neku opet šutljivu djecu za nove palice, nove patike i stare glave.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
