Odjeknula je, ne dovoljno jako i ne dovoljno dugo, akcija uhićenja više osoba zbog korupcije pri gradnji naših cesta koje nikako da nas povežu. Malo frke zbog zvučnih imena, malo lovljenja objektivima uhićenih pred sporim pravosudnim institucijama i komentiranja kako su svi isti i kako se sve to znalo i moglo očekivati i to je bilo to.
Pljačke, koje su na svakom koraku i koje više vežu neko ceste nad kojima se vrše mutne radnje, nešto su na što smo navikli i nešto što prihvaćamo zdravo za gotovo. Pri tome, nikako da shvatimo da se radi o novcima iz naših džepova, a ako ne od naših, onda od onih posuđenih koje ćemo mi vratiti. Mi i naša djeca.
U svemu ovome, nitko u ovome lancu, od kradljivaca do pokradenih, nitko ne osjeća stid iako ima bezbroj razloga da se stidimo.
Korupcijom se svi, htjeli ne htjeli, bavimo. Korupcija nas, htjeli ne htjeli, dotiče i grize, ma koliko mi bježali od nje ili odmahivali rukom na nju. Korupciju svi nazivamo svojim imenima i, kako to kod nas biva, stavljamo joj tuđe, ne svoje, predznake.
Zlo našeg vremena. Tom jednostavnom rečenicom u naslovu svoje knjige opisao je papa Franjo korupciju. I nije trebao ni slova više podijeliti s nama, a da, i sami ulovljeni u njezinu mrežu, ne shvatimo o kakvom se problemu i bolesnom tkivu društva radi.
Kada je 1991. godine Argentinu potreslo ubojstvo jedne djevojke u sjeverozapadnoj pokrajini Catamarco, koje su vlasti pokušale prikriti budući da su ubojice bili sinovi lokalnih moćnika, papa Franjo, tada kao ”običan” redovnik, objavio je članak o korupciji.
Godinama kasnije, kao kardinal, Papa naglašava u predgovoru za koričenje njegova članka, ono što se kroz njegovo cijelo razmišljanje provlači. Korupcija nije grijeh. Korupcija je nešto teže od grijeha. Navodi kako se u razmatranju korupcije i suočavanju s njom treba ukloniti ”izgovor da ljudska slabost, sjedinjena sa suučesništvom, stvara pogodan humus za korupciju”.
”Grešnik da, korumpiran ne”, ponavlja u uvodu Papa više puta i naglašava kako bismo s tim trebali biti načistu i to sami sebi naglasiti ”kako ne bismo stanje korupcije prihvatili kao još jedan grijeh”. Upozorava papa i na čistoću priznanja da smo grješni, ali i na okovano korumpirano srce koje je ”zaštićeno zadovoljstvom svoje samodostatnosti da ne dopušta nikakvo preispitivanje”. Ta samodostatnost, navodi Papa, nikada nije apstraktna i započinje nesvjesno da bi kasnije bila prihvaćena kao nešto najprirodnije.
U članku Papa navodi kako korupcija čovjeka vodi do besramnosti te ”dovodi do gubitka stida koji čuva istinu…” Navodi Papa i primjer kako od toga stida korupcija prelazi do stidljive besramnosti oslikavajući je primjerom dobrostojeće gospođe, kojoj ukradu novčanik. Krađa je grijeh, pa su zakon i kazna stigli kradljivca. Ona potom sa svojim prijateljicama osuđuje kradljivca, ali ne osuđuje svojeg supruga koji u svojem poslovanju vara državu, a time se hvali smatrajući to normalnim, pa čak i izvrsnim poslovnim sposobnostima.
Iako je naizgled riječ o mlakom i svakodnevnom primjeru, Papa upozorava kako upravo to dovodi do trijumfalizma te da takva ponašanja daju osjećaj pobjednika, napretka i čovjekove potvrde. Ponovno naglašavajući razliku između grijeha i korupcije, Papa navodi kako, dok se grješnik nada oprostu, korumpiran čovjek nema nade jer, upravo zbog osjećaja pobjede i izgradnje, ne osjeća da je u grijehu.
Piše Papa kako se grijeh oprašta, a da se korupcija se ne može oprostiti jer se korumpiran čovjek ”pred Bogom koji se ne umara opraštati uzdiže kao samo dostatan u izražavanju svojega spasenja: umara se od traženja oprosta”.
”Korumpirane osobe su izgubile svoju bit”, a ”korupcija postoji kada život umire”, naveo je papa u uvodu napisanom 14 godina nakon teksta. U tekstu pak ka-že kako korumpiran čovjek neprestano ima potrebu za samoopravdanjem iako niti ne primjećuje da to čini. Također, navodi papa, korumpiran čovjek ”uvijek ima potrebu uspoređivati se s drugima koji djeluju dosljedno u vlastitomu životu kako bi prikrio svoju nedosljednost, kako bi opravdao vlastito ponašanje”.
Smatra kako se korumpiran čovjek, kada se uspoređuje, proglašava sucem drugima, a kako bi se postavio kao sudac, nastoji se prikazati umjerenim. Kad mu, pak, zaprijeti raskrinkavanje njegove korumpiranosti, pravda se višim ciljevima.
I upozorava Papa da korupcija ”nije čin, nego stanje, osobno i društveno stanje u kojem se čovjek navikne živjeti”. Kaže papa kako smo skloni naviknuti se na korupciju kao ljudi koji se naviknu na vonj iz usta, pa više ne obraćanju pažnju na njega.
”Duša se privikava na vonj korupcije. Događa se isto kao sa zatvorenim prostorom: samo onaj tko dolazi izvana primjećuje ustajali zrak”, piše Papa.
Navikli smo, dakle, na priče o višim ciljevima koje dolaze iz smrdljivih usta i na stanje u kojem se grcamo u vlastitom prihvaćanju ovog stanja i utapanja u njemu ma koliko mlatarali rukama da smo protiv svih krađa. Pa makar onih koje čine oni koji nisu naši.
Navikli smo i velike afere u kojima se pred našim očima krade naša budućnost svela se na nekoliko podebljanih naslova, nekoliko fotografija privođenja i razvlačenje prežvakanih priča koje dolaze kasno i koje ćemo, naviknuti na korupciju, opet čitati.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
