Njegovi izdanci, blago gorki, ali nježni poput divljih šparoga, ubrajaju se među najcjenjenije i najskuplje delikatese u svijetu, često se koristeći u kulinarske svrhe. Hmelj (Humulus lupulus) pripada porodici Cannabaceae, a prepoznatljiv je po svojim češerima, ženskim cvjetovima koji se koriste u industriji piva. Ipak, njegova upotreba u prehrani seže daleko u prošlost, još u doba drevnih Egipćana koji su od namočenih žitarica pripremali ljekovite napitke, iako tada hmelj nije bio dio recepture.
Tek u 11. stoljeću bavarski redovnici počeli su dodavati hmelj u pivo, čime su piću dali prepoznatljivu gorčinu kakvu danas poznajemo. Osim u pivovarstvu, hmelj se cijenio i zbog svojih ljekovitih svojstava – svećenici su ga koristili kao prirodni sedativ za smirenje živaca, ublažavanje nesanice i smanjenje libida.
Danas se izdanci hmelja smatraju pravom delicijom u europskoj gastronomiji, a njihova visoka cijena rezultat je sezonske prirode i zahtjevnog prikupljanja.
Rastu samoniklo, a berba se uglavnom oslanja na male sakupljače. Budući da su iznimno kvarljivi, konzumirati ih je najbolje neposredno nakon branja, što dodatno doprinosi njihovoj ekskluzivnosti. Zbog velike potražnje, kilogram ove biljke može doseći i 1000 eura.
Za uspješan uzgoj hmelja potrebna su značajna ulaganja u infrastrukturu i tehnologiju, što može biti prepreka za potencijalne uzgajivače.
