Srbija i Hrvatska nabavljaju moderno oružje, vojni analitičar komentira: Ne treba nas to brinuti, nego politika u RS


Javnost u regionu ponovo polemiše o odlukama Srbije i Hrvatske da povećaju svoje vojne zalihe pod agendom jačanja odbrane. Ove odluke, koje uključuju nabavku modernog oružja i vojnih tehnologija izazvale su zabrinutost u dijelu javnosti u Bosni i Hercegovini.

Hrvatska je ranije kupila avione Rafale, a najavila je da će se od januara 2025. služiti obavezni vojni rok. Američki State Department odobrio je nedavno prodaju sistema HIMARS (High Mobility Artillery Rocket Systems, Artiljerijski raketni sistemi visoke mobilnosti) Hrvatskoj u vrijednosti 390 miliona dolara.

Istovremeno, u Srbiju je prošle sedmice došao predsjednik Francuske Emmanuel Macron, te su Beograd i Pariz zaključili sporazum o nabavci 12 francuskih borbenih aviona Rafale.

Zečević, međutim, smatra da su sve ove nabavke niskog nivoa opasnosti za izazivanje regionalnog sukoba i da nisu prijetnja susjednim državama.

“Nijedna od ove dvije države, ni Srbija ni Hrvatska, nemaju dovoljno finansijskih sredstava da se opreme na način da postanu prijetnja, u doslovnom smislu, za susjedne države. Ovo sve što oni kupuju, 12 aviona, nije ništa. Iskreno, u bilo kom oružanom sukobu, ne visokog intenziteta nego niskog i srednjeg, sa određenim brojem, modernim, protiv avionskim raketnim sistemima, možete neutralizirati te avione“, istakao je Zečević.

Dodaje da je konfiguracija zemljišta na prostoru Balkana takva da moderne tenkovske jedince ne mogu ostvariti maksimum.

“Imali smo priliku da to vidimo u Ukrajini. Ono što je zanimljivo, da će biti nužno da ove sve zemlje duboko preispitaju svoju strategiju odbrane imajući u vidu da sada u svijetu dominiraju bespilotne letjelice i municija koju te bespilotne letjelice mogu nositi. Istovremeno će doći do toga da će se težište morati davati na elektronskim sistemima zaštite teritorija, radarskim sistemima za neutralizaciju radarskih prijetnji i tako dalje“, kazao je Zečević.

Ističe da termin “naoružavanje” daje pogrešnu interpretaciju i da zapravo dolazi do pojave modernizacije i zanavljanja oružanih sistema svih armija ili oružanih snaga na prostorima bivše Jugoslavije.

Četiri države iz sastava bivše SFRJ su u Firenci 1996. godine potpisale Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja koji je 2014. dopunjen u Baselu. Od tada su Hrvatska i Crna Gora u međuvremenu postale članice NATO-a, Srbija je proglasila vojnu neutralnost, a u Bosni i Hercegovini su, osim vlastitih oružanih snaga, stacionirani EUFOR i Štab NATO-a.

“U nijednom slučaju nije narušen balans snaga koji je definisan 1996. u jednom protokolu koji je potpisan od predstavnika zemalja bivše SFRJ, po kome je jasno definisano koliko svaka od zemalja može u svojim oružanim snagama imati pojedinih tipova naoružanja. Što se tiče toga, ne dolazi do poremećaja u balansu snaga, ali dolazi do poremećaja u efikasnosti oružanih snaga svake od ovih zemalja koja vrši odgovorajuća investicionalna ulaganja u svoje oružane snage“, kazao je Zečević, koji smatra da u regiji ne postoji rizik od eskalacija i tenzija.

Ističe da od zemalja regiona Srbija najviše ulaže u finansiranje svojih oružanih snaga u smislu modernizacije vazduhoplovnih, protivavionskih sistema, protivoklopnih sistema i radi na razvoju novih artiljerijskih sistema.

“Oni rade sistemski. Vrše modernizaciju i zanavljanje oružja i municije iz perioda bivše JNA. Sljedeća je Hrvatska, koja je sa relativno velikim zakašnjenjem krenula istim takvim putem“, rekao je Zečević te dodao da Srbija ima jako razvijenu vojnu industriju u smislu proizvodnje oružja i municije i da se Hrvatska u tom kontekstu ne može uporediti sa susjedom.

Slovenija je takođe u prethodnom periodu ulagala u kupovinu novog naoružanja i municije, u skladu sa NATO paktom.

“Ostale zemlje regiona, kao što su Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina sporadično vrše odgovarajuća ulaganja u svoje oružane snage“, rekao je Zečević.

Ističe da se vojna spremnost ogleda u tome koliko su vojnici osposobljeni u skladu sa modernim pogledima borbene spremnosti.

“Pripadnici Oružanih snaga BiH u saradnji sa NATO snagama vrše odgovarajuće kontinuirane vježbe već više godina, a i sada se vrši velika vojna vježba NATO-a i OS BiH. Stoga možemo reći da su oni sa stanovišta vojne spremnosti vojnika jako dobro obučeni. Međutim, ako govorimo o vojnoj spremnosti borbenih sistema, tu mislim na helikoptere, tenkove, oklopne transportere, zanavljanje municijom, nedostatak modernih sredstava koji imaju nizak stepen rizika upotrebe, tu BiH, odnosno njene Oružane snage, daleko zaostaju za ostalim zemljama“, naglasio je profesor.

Rat u Ukrajini i Pojasu Gaze, sve više kriznih žarišta i pogoršanje sigurnosne situacije širom svijeta, natjerali su mnoge države da razmišljaju o jačanju vojnih potencijala, ali i vraćanju obaveznog vojnog roka. Takav je slučaj sa velikim silama poput Njemačke ili Francuske, ali i državama u regionu – Srbiji I Hrvatskoj.

“To nije samo inicijativa u Srbiji ili Hrvatskoj. To pitanje muči i Njemačku. Muči i ostale zemlje NATO-a. Dolazi do značajnog pada interesa mladih da svoju sudbinu vežu za oružane snage zemalja EU-a i NATO-a. I u skladu sa tim se razmatraju različiti načini kako da se privuku mladi i kako da se stvori dugoročna koncepcija stabilizacije broja vojnika koji će biti sposobni da odgovore novim izazovima 21. vijeka koji je ušao u treću deceniju“, rekao je Zečević.

Smatra da se takva inicijativa u BiH ne može implementirati zbog složenih političkih i etničkih odnosa unutar države.

Dodaje da nabavka oružja u susjednim zemljama ne treba brinuti građane BiH, već politika vladajućih struktura u bh. entitetu RS.

Related Posts

1 of 158