Servisiranje javnog servisa


Nije se nitko ozbiljno zamislio nad kaosom koji je izbijao iz sarajevskog Sivog doma u kojem se javni servis pretvorio u javnu kuknjavu i još javniju razmjenu optužbi o tome tko uništava još jedan stup bosanskohercegovačkog društva.

Javni servisi na financijskim koljenima, optužbe o tome tko kome jamu kopa a da i sam u nju otpada i vapaji da se mora spasiti još jedan temelj državnosti nisu previše zabrinuli publiku.

Publika je za to vrijeme pratila skuplje proizvode koje na ekranima pokazuju jeftine živote u nekakvim ograđenim zadruživanjima i farmiranjima iz čijih ograda pršte mamci da se besposleni gledatelj ulovi u program koji će ga učiniti još plićim. Uz to, komplikacije oko raspodjele novca, publika je radije zamijenila sudbinama iz sapunica i strepila hoće li pobijediti ljubav ispred koje su se pjenile razne sapuničke prepreke.

Tako su sudbine javnog servisa i priče o prevarama i tvrdoglavostima kad je u pitanju raspodjela novca od nasilu plaćenih pretplata skrile iza važnijih problema s nekih drugih programa. Kad smo kod pretplate, nisu se servisi sve ove godine potrudili pojasniti javnosti što se to točno plaća, ali ni opravdati plaćanja.

Čak ni politika nije toliko galamila o problemima televizijskog sustava koji je samo pokazao kakav je sustav ova država. Javni servis, koji je odavno izgubio bilo kakvu snagu i utjecaj, samo je javno ogledalo društva u kojem se nalazimo i dokaz još jednog dolaska na naplatu dugogodišnjeg guranja problema pod tepihe.

Svima je jasno da je borba velikih ekrana u vrijeme kad sav svijet stane na dlan i ekran pametnog telefona postala teža no ikad. Jedino čime se televizija može boriti s onima koji su joj ”dlanovska” konkurencija je sadržaj. No, ako govorimo o sadržaju na našim javim televizijama onda je jedino originalno nekakvo političko spinovanje kojem se daje zeleno svjetlo ovisno o naklonosti dijela servisa nekom od vladara ili pak zubima vladara koji su zagrizli kanal informiranja i rukama zgrabili daljinski.

Sav drugi program na javnom servisu je zapeo u nekakvim vremenima pa je upitno i jesu li emisije koje se prikazuju pohvatale sve promjene koje su se u međuvremenu izdogađale. Ne bi čudilo da u nekakvoj emisiji o Svemiru otkrijemo da je snimljena u vrijeme kad nisu pobrojani svi planeti ali je jedini način da se popuni previše puta reprizirani program.

Uloga javnog servisa trebala bi biti da informira i da obrazuje građane jedne zemlje. Trebalo bi da s televizijskih ekrana gledamo u nekakvu budućnost, da nam javni servisi nameću neke nove društvene norme a ne da se sav program svodi na jeftino proizvedene političke pamflete koji nas onda skupo koštaju.

Zabavni program daleko je od zabave i produkcija – za koju naravno treba novca – ne može privući gledatelje, a onda samim time ne može privući ni potencijalne oglašivače. Davno je prošlo vrijeme kad su se reklame po televizijama lijepile iz samilosti. Marketinške kampanje trebaju publiku i oni koji se reklamiraju ne žele više bacati novac tek tako jer žele biti viđeni. To na javnom servisu, koji samo servisira dugovanja i usluge nadglavljenim politikama, ne mogu ostvariti.

Javni bi servis trebao brinuti o onima koji jutra provode u svojim domovima pa sve do onih koji dan vole privesti kraju tako što će baciti prvi san pred ekranima. Nismo se nagledali školskih programa, barem ne onih s aktualnim štivom, jer ono što se moglo vidjeti na televizijskim ekranima davno je prevaziđeno i davno je postalo stara, nevažeća lekcija.

Nismo se nagledali emisija o filmovima – a njih nejaki servis ne može ni snimati – o knjigama – a njih nema tko čitati. Ne možemo zamisliti emisiju o slikarstvu, nismo ni uživali u dokumentarnim programima koji uzduž i poprijeko seciraju sve naše posebnosti i ljepote kojima se dičimo samo u nekakvim špicama koje pokrivaju nedostatak reklama.

Nismo vidjeli normalnu, uljuđenu emisiju u kojoj se debatira, razmjenjuju mišljenja i nude rješenja. Ako smo takav pokušaj i vidjeli, ličilo je na borbu u ringu nepristojnosti i priloge nekih proslavljenih antitelevizija. Nismo vidjeli ni iskorak u televizijskim vijestima i dnevnicima. Ne po tematikama, a jer smo mi tematski zakopali u rupe, nego vizualno i u pristupima obradi tema pa je teško očekivati da će netko jedva čekati dnevnik koji, izmoren istim političkim temama, izgleda izmoreno i vizualno zaglavljeno u vremenima kad se boja tek pojavila na ekranima.

Jasno je da je za sve ove nedostatke opravdanje da se godinama nije činilo ništa da se osnaži financijski sustav koji, kao i u svemu trostranom u ovoj zemlji, mnogima smeta, ovisno s koje strane gledaju u ekran.

No, isto tako trebalo je te godine potrošiti u to da nam svima bude žao ako netko upali mrak na ekranu a ne da odmahnemo rukom i prebacimo na programe u kojima su boje puno jasnije.

Javni servis trebao bi biti u službi građa, educirati ih, zabavljati ih, informirati ih i upozoravati kada društvo tih građana zastrani. Kod nas to nije bio slučaj. Kod nas su građani gledali kako javni servis zastranjuje, kako se šire rascjepi između programa i kako svaki program vuče na svoju stranu. U svemu tome, najvažnije je bilo galamiti da nam ne treba treći kanal, da su neki dijelovi servisa otvoreno u službi politike i da televiziju ionako nitko ne gleda.

E sad, kad i je trebalo gledati i kad bi trebalo dirnuti srca ljudi da suosjećaju sa sudbinama još jednih prevarenih radnika i još jednog projekta koji je rupa bez dna koja na površini izbacuje jako malo toga korisnog, sad je kasno.

Ponuda u televizijskim paketima je pretrpana. Teško da će netko pustiti suzu, ako nije sapunica i teško srozavanje emocija u kakvoj zadruzi, i da neće prebaciti kanal.

Stoga je posljednja kriza na javnom servisu pokazatelj kako imamo u državi još jednu stvar za servisirati i krenuti s njom ispočetka. No, poznajući naše gledanje na probleme, posljednja financijska injekcija i dogovor o raspodjeli sredstava, bacit će zaborav na činjenicu da nam trebaju dubinske promjene u shvaćanju onoga što javni servis jeste i što mora biti. U protivnom, najlakše će nam biti prebaciti kanal na one što se trude.

Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta

Related Posts